Ko udari na nas iz mesta je najebo
R
Licenca
Ovaj blog je zaštićen: .Creative Commons License
Blog priča by R is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 Unported License.
Blog - ožujak 2008
četvrtak, ožujak 13, 2008

Prolog

 

Nezavisnost. Čudan pojam koji je nemoguće potpuno definisati. Naizgled je lako. Mnogi misle da su nezavisni, ali u suštini nisu.  Pogledajmo recimo »nezavisno novinarstvo«. Po definicji bi trebalo biti nezavisno od bilo čega, međutim nije. Zavisi od dostave papira, energenata, boje, slobodnih resursa u štampariji i što je vrlo bitno zdravlja novinara. Ili pak pojam »nezavsan istraživač«. Šta bi recimo mogla biti definicja nezavisnog istraživača? Od čega je nezavisan? Od novca sigurno nije, ili pak od znanja stečenog obrazovanjem, ili pak...

 

Nezavisna država bi predstavljala državu koja ne zavisi od ostatka svijeta, što opet nije tačno. Ako neka pokrajina proglasi nezavisnost od ostatka matice, opet zavisi od ostatka svijeta, stranih trupa na svom tlu, međunarodne pomoći, ali i odnosa sa novnoastalim susjedom, odnosno bivšom maticom. No ono što ova nezavisnost može proizvest je velika nevolja...

 

I

 

Student je obilazio prodavnice u centru grada. Konačno su mu legle stipendije, čija se vrijednost preopovila zbog inflacije, ali još uvjek je mogao kupiti par dobrih patika. Bilo je tu i nokg novca kojeg je zaradio radeći projektne zadatke za one malo lijenje studente sa dubljim đepom. Isplata je, što je bio Studentov izričit zahtjev, bila u čvrstoj stranoj valuti, pa je računao da će kupiti i trenerku. Došao je do jedne prodavnice sportske opreme u centru grada. U izlog je vidio izložene najnovije patike, trenirke, majce... Gotovo mu je voda potekla na usta. Ušao je i počeo birati.

»Dobardanmogulivampomoći«, prividno ljubazno reće prodavačica. No Student je u svakom njenom slogu osjetio prezir.

»Samo razgledam«, reće.

»Naravno, samo izvolite, razgledanje je besplatno«, odbrusi prodavačica i ode do slijedećeg klijenta.

Student natrenutak razmisli da ode u drugu prodavnicu, ali shvati da je ova nudila najbolje. Ubrzo je izabrao patike i trenirku i došao je na kasu kako bi platio.

»12 'iljada tristočedrdset osam dinara«, reće prodavačica.

Student izbroja novac i zahvali se.

»Izvolite račun«, reće prodavačica.

»Ne hvala, ne treba«, reće student.

»Ipak ga uzmite, i bacite čim izađete«, inzistirala je prodavačica.

Student uze papirić nevoljko i zgužva ga. Ubacio ga je u prvu košaru za smeće na koju je naišao.

Bio je radostan jer je uz kupljenu robu dobio i T-shirt sa logom jedne poznate svjetske tvrtke gratis. Sav sretan otišao je kući.

 

II

 

Student je upalio TV. Posljednjih dana nije imao puno vremena da prati događaje, pa odlući da večeras ostane kući, a sutra će svakako prošetati gradom. Prelijepo vrijeme je idealno za prezentaciju nove odjeće i obuće. Na TV-u je upravo išao neki ratni partizanski film. Glavni glumac je šmajserom kosio mrske švabe, ne mareći što mu je već poodav no trebalo nestati municije. U studentovoj glavi sva zvona zazvoniše na uzbunu. Obično, kada se u udarnom terminu emituje ratni partizanski film onda to znaći dvije stvari: a) zaratićemo sa nekim, b) započeće opšta mobilizacija. To je značilo i treću stvar, a to je da ćemo vrlo vjerovatno i izgubiti. Odlučio je da ne odgovara na telefonske pozive i da ne otvara vrata iznajmljenog stana. Sigurno je sigurno. Film se završio pobjedom »naših«, mada mu nakon nekih skušpštinskih odluka nije jasno koji su sve  »naši« a koji »njihovi«. Onda se na TV-u pojavio Premijer. U glavi mu je sjevnula jedna jedina riječ: »KALAŠNJIKOV«. Prebacio je program i ponovno vratio. Opet Premijer nešto priča a Studentu u glavi zvoni i dalje ista riječ. Pomisio je na subliminalne poruke, mada je znao da to nije ni opovrgnuto ni dokazano. Uključio je ton na tv-u.

»... a ako oni ne žele da slušaju nas, slušaće naše saveznike. Mi imamo svo međunarodno pravo na našoj strani i otcepljenje se neće uzeti u razmatranje. Mi ćemo se protiv lažne države boriti svim sredsvima, jer to je naša sveta zemlja. A onde države koje nezavisnost priznaju, njima ćemo odmah uvesti sankcije. Sve one će osjetiti kako to izgleda kada naša država odbije u njih izvoziti naše proizvode. Takođe ćemo za Evropsku uniju pooštriti vizni režim. Nema više viza naguzove. A ako nastave sa priznanjem, uvešćemo im embargo na naftu i cigarete i naoružanje i nećemo im dopustiti da nas uvuku u takozvanu evropsku uniju nasilu.«, derao se Premijer. Student nije mogao vjerovati svojim očima i ušima. Nije mu bilo jasno o čemu Prmijer priča. Odlučio je da ugasi TV i da ode na spavanje. Znao je da je jutro pametinje od noći.

 

III

 

Izasao je u grad. Malo se setao glavom ulicom .Lijepo vrijeme je izmamilo mnoge na ulicu. Sjeo je u kafic i narucio kaficu. Posmatrao je ljude oko sebe. Niko ga nije zamjecivao. Nakon kafice, ponovno je prosetao gradom. Setao bi on i cijeli dan da nije vidio gomilje ljudi kako žure u pravcu skupštine. »Deja vu«, pomisli. Bržebolje ode u stan. Zaključao je vrata i stavio lanac. Otišao je udnevnu sobu. Vratio se iz dnevne sobe noseći stolicu. Stolicom je podupro vrata. Onda se zamilsio. Odnio je stolicu i vratio se gurajući tešku komodu. Sad je bio zadovočljan. Ugasio je svjetlo, navukao roletne i ugasio tv. »Sutra će biti bolje«, pomislio je.

 

IV

 

Student se probudio. Pažljivo je osluškivao. Nije bilo nikakve galame ni buke. »Odlično«, pomislio je,« nismo zaratili ni sa kom«. Ponovno je obukao svoju novu odjeću i obuću i izašao na kafu. Šetajući prema kafiću spazio je grupu policajaca. Nisu to bili obični policajci. Više su ličili na srednjovjdekovne vitezove. Lagano ga je uhvatila nervoza. Plako je ubrzao korak. Upravo kada je bio pred obaranjem svjetskog rekorda u disciplini »ostani neprimjetan i nonšalantno odšetaj«, jedan policajac ga zamijeti.

»Ej, momčino. Da, da, ti! Gde to,bre,  žuriš!«, reće policajac.

Student ga pogleda. Bio je to jedan od onih ljudi, koji su odrasli na svježem zraku i domaćim mliječnim proizvodima. Student ga je fokusirao. Kroz glavu mu je prošlo da su policajcu omiljene dječije igre bilo čupanje repova volovima. Bio je siguran da je policajac u tome bio jako dobar.

»Iiiiii-zvolite«, reće student vidno prestrašen.

»Ajmo malo dokumenta na pregled«, zapovjdi policajac.

»IIII-zvolite, tu vam je lična karta, a ovo je Index«, pokaza mu student.

»Što će mi index, neću te propiiitivat«, reće policajac, očito zadovoljan šalom i okrenu se kolegama. Njegove kolege se grohotom nasmijaše. Student pomisli kako im je neko hirurški odstranio smisao za humor.

»A, jeli momčino, nagizd'o si se«, reće policajac, odmjeravajući ga.

»Pa, ovaj da, baš jućer sam dobi oneku stipendiju i otišao sam u prodavnicu i kupio sam...«, reće Student.

»A, stipendija. E momčino. Blago tebi pa imaš stipendiju. Koliko iznosi ta tvoja stipendija««, ljubopitljivo će policajac.

» Pa ci-ci-ci«, zamuca stunedt shvatajući d anešto nije u redu.

»Cigla-dvije?« reće policajac, »Ajde, sad ideš sa mnom u stanicu, pa ćeš šefu ispričati odakle ti odjeća«:

»SSSS-sSS.Stani-iii.tte. Mora da je neka greška. Stanite«,uzaludno je preklinjao Student.

 

V

Student je sjedio u ploicjiskoj stanici. Razgledao je oko sebe. Stanica je bila puna mladih ljudi. Na suprotoj strani hodinka sjedio je momak obučen identično kao Student. Student ga prezrivo pogleda. »Kako neoriginalno«, pomisli. Neki ljudi su rođeni da kopiraju stil drugih ljudi. Mladić takođe pogleda Studenta. Prezir kojim je posmatrao Studenta se gotovo materijalizovao.  Jedan drugog su gledali kao dva mlada mužijaka spremna za borbu zbog naklonosti plodne ženke. Mentalni ekvivalent obaranja ruku bi možda i potrajao da ih nije prekinuo policajac, koji je upravo izašao iz sobe za ispitivanje. Okrenu se ka mladićiu i reće. »Ti! Uđi!«, reće oštro. Mladić baci prezriv pogled ka Studentu i uđe u sobu. Izašao je nakon par minuta sa osmjehom na licu. Policajac izađe iz sobe i ponovi ritual. Uperi prst ka Studentu. Dok s

»Ti! Uđi!«, reće oštro.

Dok se dizao sa klupe Student primjeti dvije zgonde djevojke kako u pratnji policajaca ulaze u stanicu. Neko od prisutnih dobaci:«Halo Youtube«.

Student uđe polako. Unutra je sjedio stariji gospodin.

»Sjedi«, reće blago.

Student je sjeo.

»S kim imam čast«, reće gospodin. Student pogleda ka gospodinu a onda ka policajcu koji ga je uveo. »Biće ovo igra »good cop-bad cop««, pomisli student dok je diktirao svoje generalije.

»Vidim, nova odjeća i obuća su na tebi. Otac mora da ti je bogat. Mislim, studiraš u glavnom gradu, pa stanarina, pa hrana, pa režije, još i nova trenerka, patike«, milozvučno će gospodin isljednik.

»Ma joooook, nema se para. Otac je zemljoradnik, otkako ga je pustilo iz vojske, ni veš mašinu nemožemo kupiti.Ja se snalazim. Imam neke stipendije, pa eto skucka se«, pokuša da se opravda student.

»Čuj, znaći nema se para«, reće isljednik klimajući glavom.

»Nema, nema, a i da ima ha..ha... odakle mi ha...ha...« pokša se našaliti student.

»A ima se za patikice«, sarkastično će policajac.

»Neka, pusti ga da objasni«, smireno će isljednik.

»Aha, igrica je počela«, pomisli Student

Dok je Student objašnjavao kako je skuckao novac u pozadini je čuo glasove dežurnog policajca:«Ama budalo šeširnata, nema ovdje nikakvog Kulinabana. Hoćeš da ti zaćeram crvenog bana«.

»A znaći ipak si kuipio odjeću«, upita isljednik blago.

»Naravno da jesam«, odgovori student.

»I nisi sinoć nigdje mrdao iz stana«, opet će isljednik.

»Ne. Zaspao samo oko 9«, reće Student.

»I nisi učestovao u demostracijama, paljenju ambasada i pljački trgovina u užem centru grada«, zajedljivo će isljednik.

»N..n...n...n...e, štavampadanapamet«,prestrašeno će Student.

»Znači kupio si?Doooobroo. A imaš li ti račun za tu robu.Evo momak koji je izašao, imao je sličnu odjeću, samo je sačuvao račun«, reće isljednik.

Studentu kroz glavu proljetje slika kako gužva račun i baca na ulicu i kako se neki momčić saginje i kupi ga. Prokleo je sam sebe.

»N.n.n.ne nemam, bacio sam«.

 

VI

 

Dok je izlazio iz stanice razmilsio je kako d aobjasni ocu da će morati prodati ono malo njive da bi vratili dug i platili kaznu za »ukradenu« odjeću i obuću. Pogledao je ka grupi demonstranata koja je prolazila glavom ulicom uzvikujućši parole u kojima su se razaznavale samo pojedine riječi kao što su »Ubiti«, »nedati« i sl. Student razmisli koliko je važo sačuvati račun i koliko je važnije ne dozvoliti da te uhvate na djelu. Otišao je kući.

 

Epilog

 

Kupovina za razne ljude, kao i spolove ima različitu simboliku. Za muškarce studente, kupovina patika predstavlja isto što i za muškarce bogataše predstavlja kupovina Ferari-a. Stvar prestiža i takmičenja. A vrhunac tog takmičenja je predstaviti suparnika da je a) naivčina jer je kupio iste patike/Ferari preskupo, b) da je tvoj model patika/Ferari-a puno bolji od tvog suparnika iako si ga platio 1% manje već on.

Pitate se ko obično pobijedi u ovome svemu? Pa zli jezici bi rekli  da pobijedi Nike ili Ferari, jer oni su ti koji na kraju dobiju novce samo zato jer naljepe svoj logo na nešto što po porijeklu nije ni blizu Italije ili USA.

Opet drugi bi rekli da nikako ne možeš da pobijediš čovjeka koji je nešto dobio džaba, a treći da ne postoji ništa na svijetu što je besplatno, pa tako ni patike.

Student je dugo razmišljao o ovome. Onda je pogledao u gomilu dnevnih novina ispred sebe. Pogled mu je zastao na datumu koji je obilježen crvenom bojom, a iznad koga je stajao naslov »Zakazan datum sljedećih demonstracija«. Pogledao je ulijevo gdje je stajala lista odjevnih predmeta, a onda i udesno gdje je na stol bio naslonjen pajser.

»Pa mislim da je vrijeme i da se nabavi nova vjetrovka« - pomisli misteriozno se osmijehujući, a onda doda:

»Ako ova nezavisnost potraje, mogao bi se i kakav televizorčić nabaviti...«

R @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
Prolog



Nekad su nas u školama učili da je religija opijum za narod. To nije istina. Prava istina je da je narod opijum za religiju. Tačnije za njen izvršni dio. Kada sveštenik (bilo koje religije) dogura do vrha hijerarhije, onda, osim toga što skakuće po prstima nižerangiranih sveštenika koji jedva čekaju da zauzmu njegovo mjesto, pokušava od svoje pastve napraviti masu „pravovjernih". Istina, ne moraju svi vjerovati u iste principe kao i sveštenik, bitno je da svi vjeruju u ono što sveštenik priča. Zato sveštenici vrlo često uvježbavaju svoju pastvu da horski ponavlja riječi „dobrota", „kazna", „bijes", „oprost", i sl. Da im slučajno ne bi na um pale nekakve griješne nedajbože misli. Ako pastva nije dovoljno pokorna, sveštenici vrlo lako dovedu istu u stanje pokornosti, bilo da se radi o žrtvovanjima nevjernika na megalomanski izgrađenim hramovima, jer što je veći hram potrebno je više krvi da se osvešti, bilo da se radi o beskonačnim propovjedima, na koje se uopće ne možete koncentrisati jer je napolju lijep dan i upravo na tv-u počinje prijenos derbi tekme koju ste mjesecima čekali. Rezultat propovjedi je u svakom sljučaju isti. Pastva će pokorno slušati sveštenike. Gotovo uvijek...



I



Opšte je poznata činjenica da u čitavom svemiru, biti obrazovni radnik, postaje sve teže sa svakom nadolazećom generacijom. Osnovni krivac za ovo je upravo evolucija svake rase u svemiru, gdje mlade generacije evoluiraju i prilagođavaju se novim uslovima brže nego prethodne. Ovo naravno najviše pogađa upravo prosvjetne radnike jer oni su na direktnom udaru evolucije kao osobe koje prve prepoznaju njeno razorno djelovanje na edukatorov nervni sistem. S druge strane, određeni krugovi se pokušavaju zaštititi negiranjem iste evolucije, kao logički odbranbeni mehanizam sa osnovnom premisom „Ako ne postoji, ergo, ne može nam ništa...".

Ovo ne može spriječiti mlađe naraštaje da dobijaju dodatne poene iz pronicljivosti ili patenata iz oblasti delikvencije, ali može itekako da očuva nervni sistem predavača barem jedno određeno vrijeme, jer iako si prosvjetni radnik, neznanje može da bude itekako tvoj saveznik u borbi za tvoje mentalno zdravlje.



II



Sve ove činjenice bi dobro došle prosvjetnom radniku i ujedno svešteniku kada se spremao za prvo predavanje u jednom od vrtića. Dobro bi mu došao i +1 poen iz pronicljivosti, koji, na njegovu žalost je upravo dodjeljen sljedećoj evolucijskoj generaciji koja je otpočela sa rađanjem svega 4 dana poslje njegovog rođenja.

Kada su ga obavijestili da će držati predavanja u obdaništu, većina njegovih kolega mu se smijala, ali on je ipak znao da je tu puno sigurnije i već u osnovnim i srednjim školama, što govori da je ipak imao intuiciju i instinkt za preživljavanje, koju su njegove starije kolege takođe evolucijski preskočile za par dana.

Vaspitačica mu je pokazala prostoriju u kojoj se nalazila prva grupa mozgića spremnih da upiju znanje o religiji i Bogu, i uz psihotičan smijeh (koji je malo i uznemirio sveštenika) mu je rekla:

„Oni su pravi mali anđeli!", a onda neprirodno brzo nestala iza prvih vrata.

Pravi alarmi u glavi sveštenika su počeli odzvanjati kada je ušao u učionicu i preletio pogledom preko diječijih lica. Nešto mu je najavljivalo opasnost ali on nikako nije uspio da upre prstom šta je u pitanju. Da je znao šta ga čeka i da je prihvatao postojanje evolucije vjerovatno bi prokleo uspaljenost svog oca i njegovu nesposobnost da se uzdrži par dana, do onda kada su se dijelili poeni iz pronicljivosti.

Poslje propisnog vjerskog pozdrava sveštenik otpoče sa već dobro uviježbanim govorom:

„Bog je stvoritelj svega..." – reče i zastade jer ga je prekinula dignuta ruka djevojčice iz pozadine. Sada je svešteniku bilo jasno šta je zahtijevalo njegovu pažnju onog trenutka kada je ušao u prostoriju.

Naime ispred djevojčice se nalazila poveća gomila knjiga, među kojima je bila i Sveta knjiga. Iz svih njih su na sve strane štrčali Post-it raznih boja sa upisanim riječima. Tu je bila i pozamašna količina novinskih isječaka. Svešteniku su kroz glavu proletila dva pitanja koja su udarila u suprotnu stranu lubanje i izazvala trenutnu migrenu:

„Kako je uspijela sve donjeti sa sobom?" – jer je gomila bila vidno veća od djevojčice, i „Kako je znala to sve pročitati?".

Svako malo evolucija se poigra sa svakom rasom. Nekada pozitivno, zašto je dokaz recimo Tesla, a vrlo često i negativno što možemo vidjeti na primjeru političara i novinara iz perioda 1990-2012 na prostorima južno od Triglava. Iz toga se i vidi da igra može da se desi bilo kada i bilo gdje. A što je najbitnije na dva, geografski, ista mjesta.

Sveštenik nije uspio zaustiti ni „Reci.." kada je djevojčica krenula:

„Pvema ovome sto sam pvrocitala u Svetoj knjisi, kaze se da je Bog svepvisutan. Da li je to tacno?" – reče djevočica tepajući na svakom suglasniku na kojem je mogla to učiniti. Na trenutak sveštenik dobi viziju kraljevske kobre sa svezanom crvenom mašnicom i ružičastom crvenom kapicom na kojoj su prikazane ovčice kako se igraju. Brzo otrese glavom i ponovo se fokusira na djevojčicu.

„Jeste Bog je svepvisutan, što je..." – otpoče ponovo.

„A ovdje isto pise da je i samilostan..."

„Jeste Bog je i samilostan što nam je dokazano u..." – pokuša sveđtenik brzo da ispali kako bi pretekao ovaj put novo pitanje i ušao što prije u sigurne vode svog uviježbanog govora.

„Ovdje sam iskvuzila iz novina koje moj tata kupuje na kiosku. Tu kaze da je bio ovaj veeliikiiii tavas koji je poklopio tamo neku zemlju koja se zove..." – djevojčici pogled pade na isječak iz novina, ali se svešteniku učini kao da ga je u trenutku pogledala ispod obrva ispitivačkim pogledom, kao da bi vidjela da li se na njenu slatkoću i naivnost upecao.

„...Indizija!" – viknu slavodobitno, „E mene intevesuje da li je Bog bio tamo, i ako je samilostan?"

Naravno postoje stvari koje vas u svakoj struci i u svakoj školi prvo uče. Recimo u medicini prvo naučite kako možete ubiti čovjeka, u školi obaviještajaca isto samo sa palcem, u tehničkoj školi da nikada ne popravljate on što radi. Slično tome, u svim vjerskim i religijskim školama univerzuma vas uče da ako vam neko postavlja neugodna pitanja ili vam protivriječi, prvo što uradite jeste da ga optužite da je nevjernik.

„A ti ne vjeruješ u Boga?!" – podsmiješljivo upita sveštenik, ali čim je vidio kako se djevojčicine usne razvlače u širok osmijeh shvati da je i ona čitala iz istog priručnika.

„Da li vjerovanje u Boga podrazumijeva i vjerovanje vama, ili ja mogu da vjerujem u Boga a da vama ne vjerujem, ili da ne vjerujem u Vas?"

Taman kada je otvorio usta sa druge strane jedan malac u šarenom džemperu je podizao svoju slobodnu ruku. Neslobodna je bila zauzeta uzvišenim istraživanjem nosne šupljine.

Sveštenik pokuša da skrene pogled kroz prozor. Ugledao je gomilu likova od kojih je jedan nosio jako ružan kožni šešir na glavi, a i džemper mu je bio utrpan u pantalone, kako prekopavaju pijesak u dječijem igralištu. Nije uspio razabrati o čemu su pričali. Uspio je razumjeti samo riječi ban, kostur...

No malac je bio uporan:

„Mene investuje kako to da je sef u vas voza se u mevcedesu, a moj tata ima golfa? Moj tata kaze da je to jer sef vjejuje u Boga vise od njega. Pa me investuje i kolko se mora vjejovat da se voza mevcedes?"

Sa treće strane se podizala jos jedna ruka. Instinktivno se sveštenik okrenu prema njoj, što je podizač protumačio kao dozvolu da postavi pitanje.

„Ja sam čitao da djeci u predškolskom uzrastu..." – na što ga na momenat prekide siktaj djevojčice sa puno knjiga. Odma nastavi nešto ispravljen:

„...ovaj, peskolskom ovdanistu ne tvebaju uciti vjeru... vjevu... i da to pise i u knjigama sto mama cita o vjevi." – nakon čega se okrenu upitno gledajući djevojčicu, koja je naoko neprimjetno klimala glavom u znak odobravanja.

Iako mu je nedostajalo pronicljivosti, sveštenik je ipak bio dovoljno pametan da zaključi odakle koji vjetar puše prvenstveno jer je jedino djevojčica pred sobom imala gomilu dokumentata, dok druga dva inkvizitora su bili manje pripremljeni za čas. Naravno tu mu je pomogla i očita nepripremljenost u signalizaciji zavjerenika.

Ignorišući još tri podignute ruke sveštenik je odlučio posegnuti prema drastičnim mjerama. Zmija se ubija udarcem u glavu, i to je odlučio i primjeniti:

„Ti!" – uzviknu sveštenik pokazujući na djevojčicu - „ Napolje! I tvojim roditeljima ću reći kako si neodgojena i neotesana i da te ne puštaju iz kuće dok te ne odgoje propisno!"



III



Nasmijao se sam sebi, i čestitao na pobjedi vidjevši lice djevojčice kako ubrzano i uvježbano pakuje svoje stvari, sva zajapurena od bjesa. Malo mu je bilo sumnjivo jer nije komentarisala njegovu odluku, ali pobjeda je pobjeda i ne treba joj gledati u zube.

Djevojčica je već jurila prema vratima, a sveštenik ju je pratio pogledom, kako bi se valjda osigurao da će stvarno i izaći. Kada je zastala malo na njima, sveštenik je pomislio da će doživjeti infarkt. Djevojčica se lagano okrenu sa đavolskim osmjehom od kojeg sveštenika prođe jeza.

„Samo da znate, svakom od mojih drugova sam dala po krofnu prije već što smo došli jutros i pripremila im pitanja i rekla da će dobiti još poslje ako ih postave" – reče djevojčica i izađe iz prostorije.

Sveštenik je dugo gledao u vrata. Što zbog šoka što zbog straha od onoga što će vidjeti kada vrati pogled na ostatak djece. Kada je jednom to i uradio dočekala ga je prava šuma podignutih ruku. Nije mu preostalo ništa drugo nego da pokuša da se konačno i prvi put u životu prema ostalim ljudima ponaša kao da su ljudska bića kao i on:

„U redu, šta bi volili da vam čiko kupi od slatkiša da zaboravite na sva pitanja koja vam je ona dala?"



Epilog



Kada je izlazio iz učionice vidno lakši za određenu sumu novca, sveštenik je u holu sreo kolegu iz konkurentske firme. Naravno kao po običaju prvo je u sebi zaželio da gori u paklu milion godina i on i njegova nevjernička bratija, a onda se sa osmijehom rukovao s njim i sebi stavio mentalnu porukicu da opere ruke u prvom toaletu.

Kolega ga je upitao:

„Kako je prošlo vršnjak?"

„Ma pravi mali anđeli!" – odgovori sveštenik sa psihotičnim osmjehom.
R @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
... da uđe u struĆni tim. No to piramididiotima očigledno nije jasno. Ma jasno je njima samo je sada muka. Kako povći izmine tekstove kad su  se svi piramidioti odreda isprovaljivali. Očigledno su odlučili da koriste do sada isprobanu taktiku: "pravi se kao da se ništa nije desilo". Čak su i "nastavili" sa Izminom pričom o stećcima, kao otkotrljalim megalitima. Ono što je najinteresantniji zgoditak Izminog izleta u svijet od-pameti-nezavisnih-strućnjaka je potvrda onoga što mi pišemo od početka. Najveći trn u oku cirkusa je skupina (nekada 4, a sada) nekoliko blogera, koji raskrinkavaju ublehu, pa je tako u toku formiranje mreže web stranica (hahahahahhaahahhaha) na različitim stranma svijeta, čiji je cil da "pozitivnim vijestima" zamjeni negativnio tekstovi i kako bi se ljduima koji pretražuju internet... DA li će se nova mreža stranica zvai AAPWRN ili kako već to ćemo vidjeti. Slijedi dukgo toplo arheološko ljet. Prošlo nam i onako nije ništa značajno donijelo.
R @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Brojac prebrojac
Upišite tekst...
Statcount
Sat
Arhiva
« » ožu 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Kontakt e-mail
  • Moj e-mail: resistancev@yahoo.co.uk
    Sve informacije prijedloge i sugestije saljite na e-mail
Odbrojavanje do zrake iz Svemira
Brojač posjeta
501305
Index.hr
Nema zapisa.